Identitet jedne sredine jesu njezini ljudi.
Životne priče starijih stanovnika otoka Raba — njihovim riječima i na rapskoj čakavštini, u razgovoru s Ratkom Kaštelan.
11 priča. 16 sugovornika. Otok Rab
Zašto ovaj projekt
Svaki život cjelovito je svjedočanstvo jedne sredine, a svaki nezabilježen odlazi zauvijek.
Sve priče
-
Dvije gospođe Marije i gospođa Luce
„Nisu nam pričali bajke, već uglavnom priče o mrtvima koji su se došli prikazat.”
-
Dragica Ribarić – Uljara Dočić
„Sve je to život i zato triba zapivat dok smo još tu.”
-
Mirko Sušić
„Tad je za preraditi 200 kilograma maslina trebalo 24 sata. S našim strojem se 300 kg maslina preradilo u sat i pol.”
-
Katica Štokić
„Nekad je od Kaštela do Puntice bio čitav drvored murvi.”
-
Božidar Ribarić
„Preko ljeta bilo je smokava, grožđa i povrća, ali preko zime smo znali biti gladni.”
-
Biserka i Slavko Perkić
„Ovce na Punti na primjer, jedu više magriža pa onda i sir miriše na magriž.”
-
Boris Dumičić
„Glavna nam je igračka bio mihur od prasca koji nam je služio kao lopta kojom smo igrali nogomet.”
-
Miljenka Kaštelan – Mila
„Ponekad galebiman hitin malo suvog kruha, a oni mi letu zgor glave i kriču kako da zafaljuju.”
-
Mate Travaš
„Sjećam se da je baba po kući tražila najveći ključ, a onda mi ga pritiskala na kvrgu, njime križala i pritom molila.”
-
Slavko Rak
„Do 1953. godine bili smo više gladni nego siti. Kad je stizala američka pomoć prvi put sam vidio maslac.”
-
Sonja Pende
„Sjećam se da su mama i njena prijateljica kad bi pile kavu uvijek mljele samo trideset zrna kave jer više od toga si nisu mogle priuštiti.”